“Everything around you that you call life was made by peoplethat were no smarter than you.”-Steve Jobs-

Prije tridesetak godina, kad sam išao u osnovnu školu, postojala je sekcija koja se zvala Mladi čuvari prirode. Njihov zadatak je uglavnom bio da skupljaju papiriće iz školskog dvorišta i prazne koševe za smeće. Izuzev par entuzijastičnih djevojčica, većini nas je to bio besmislen i dosadan zadatak za koji nismo bili pretjerano motivirani. 

Pitate li danas školsku djecu na koji način oni čuvaju svoj okoliš, dobit ćete generički odgovor u stilu, moramo zatvarati vodu kad peremo zube, gasiti svjetlo kad nismo u sobi i sl. Ako ih potaknete da odu korak dalje, možda će vam reći da je potrebno separirati otpad i manje koristiti fosilna goriva. Ono što vam vjerojatno neće reći je da smanjimo potrošnju jednokratne plastike. Neće vam to reći jer to najčešće ni njima ne govore učiteljice kojima opet to nitko nije rekao. No je li plastika baš toliki problem, u kojoj mjeri mora biti prisutna u našem životu i tko to može promijeniti?

Da to saznam, napravio sam eksperiment. Putovanje kroz najljepše predjele Hrvatske, 14 nacionalnih parkova i parkova prirode. U 40 dana i 5000 km na putu, htio sam iskusiti i dokumentirati najinspirativnije lokacije u Hrvatskoj, ali istodobno i maksimalno smanjiti svoj trag u okolišu. Stoga sam se fokusirao na dva aspekta koja smatram najvažnijim; smanjenje CO2 otiska i proizvodnje otpada s naglaskom na plastiku. Prvi je bilo lako zadovoljiti korištenjem električnog vozila i nekonzumiranjem mesa (životinjska poljoprivreda proizvodi više stakleničkih plinova nego cijeli transport). Drugi aspekt, drastično smanjenje otpada i plastike koju proizvodim, bio je izazovniji. Prije svega zato što iziskuje pažljivo planiranje, ali i nešto potencijalno teže i samim tim važnije, a to je mijenjanje navika.

Mijenjanje navika

Mi ljudi smo bića navika. Te navike mogu biti toliko snažne da ćemo ih se držati čak iako nam više ne koriste. Korištenje jednokratne plastike je primjer navike koja nam ne koristi. Često ju održavamo uvjerenjima koja podupiru postojeći obrazac ponašanja poput onog da plastika nije takav problem kakvim se prikazuje, da tih par komada plastike ne znači ništa ili pak da jedan čovjek ionako ne može puno napraviti. Pa pogledajmo malo koliko ima istine u tim tvrdnjama. Do 2017. je proizvedeno 8.3 milijarde metričkih tona plastike, a samo u 2016. je proizvedeno 335 milijuna tona (kako izgleda 8.3 milijarde metričkih tona, možete pogledati u ovoj infografici). 40% sve plastike se koristi za pakiranje. Za stvari koje kupujemo, poput računala, mobitela, igračaka, hrane i kozmetike. Gotovo 80% završi u okolišu od čega dobar dio završi u moru. Do 2050., u moru će ovim tempom plastika zauzimati veću masu nego ribe. Ako još uvijek mislite da to nije vaš problem, vjerojatno niste upoznati s mikroplastikom. Mikroplastika nastaje raspadanjem plastike, putuje uzlazno hranidbenim lancem do ljudi, a pronađena je u većini morskih životinja i ptica, soli, pivu, vodi, medu i kućnoj prašini. 93% ljudi ima BPA u urinu. Ovo nisu podaci koje želimo gledati jer djeluju depresivno i poražavajuće. Siguran sam da neki od nas već imaju spremne komentare o bezizlaznosti ljudske vrste i njenom kraju. Kao što kaže kolektivno uvjerenje, jedan čovjek tu ne može puno napraviti. Ali puno ljudi može. Kako bi bilo da umjesto što pokušavamo promijeniti cijeli svijet i ostajemo frustrirani neuspjehom, pokušamo promijeniti samo jednu osobu. Sebe. Svoje navike. I preuzmemo odgovornost za ono što ostavljamo za sobom. Ja sam odlučio istražiti koliko toga će ostati iza mene nakon 40 dana na putu i mogu li promijeniti svoje navike.

Parkovi Hrvatske

Odlučio sam iskoristiti ovo putovanje da vidim Hrvatsku na način na koju ju prethodno nisam doživio, kroz nacionalne parkove i parkove prirode. To mi je omogućilo da dobijem novu perspektivu ove zemlje, onu koja nije obojana očajom, depresijom i neimaštinom nego obiljem. Krenuvši iz Kopačkog rita prema Dubrovniku, ugodno me iznenadilo što putem gotovo da nisam nailazio na plastični otpad. Iz perspektive posjetitelja, parkovi Hrvatske su ipak inspirativna i čista mjesta. Pješačke staze, šume i vidikovci koje sam obišao, bila su mjesta na kojima nisam naišao niti na jedan komad otpada. To je divna i ohrabrujuća spoznaja. Moja pažnja je bila usmjerena na ljepotu prirode, na neobične oblike koje stvara vapnenac na Paklenici, na mirise mljetskih borova, na velike oblake iznad Papuka i nijanse roze jutarnje izmaglice na Lonjskom polju. Problem plastike bi počeo primjećivati tek kad bi obraćao više pažnje na njega. Imam osjećaj da smo programirani da ne obraćamo veliku pažnju na otpad u okolišu. Jednostavno ga ignoriramo. Ali jednom kad počnemo pažljivije promatrati krajolik oko sebe, počinjemo i više primjećivati. Upaljač kojeg val nježno baca na stijene, plastične čaše, flaše i slamke na plažama te razna pakiranja i vrećice počeli su se pojavljivati što sam se više kretao prema jugu uz obalu Jadrana.

Možda najbolji način da postanemo svjesni koliko otpada proizvodimo je da živimo s njim (bez brige, izgleda bolje nego što zvuči). Otpad koji sam proizvodio, bio je zaista minimalan i nakon nekoliko dana izvan civilizacije, stao bi u malu biorazgradivu vrećicu koju sam deponirao u kontejner tijekom kratkih izleta u obližnji grad. Budući da sam svoje obroke pripremao sam, mogao sam dobro planirati što ću jesti i što će ostati iza mene. Moja prehrana na terenu se većinom sastojala od mnogo orašastih plodova, voća i velikih količina organskog kikiriki maslaca (kad svaki dan prijeđete barem 10 kilometara s 10 ili više kilograma na leđima, potrebna vam je kalorijski bogata prehrana). Iako nisam u potpunosti uspio živjeti bez plastike, ovo iskustvo je drastično utjecalo na moj odabir namirnica i količinu otpada koji proizvodim, čak i danas, gotovo godinu dana nakon putovanja.

Što sam naučio?

Stvari koje djeca uče u školi, da razvrstavaju otpad i zatvaraju vodu kad peru zube i tako “čuvaju” naš okoliš, nisu u potpunosti točne. Sve što radimo ima utjecaj negdje. Odrezak na tanjuru ima utjecaj na okoliš, vožnja automobilom, boravak u hotelu pa čak i moje tipkanje po tipkovnici dok pišem ovaj tekst ima utjecaj na okoliš. Ja nisam prošao 5000 km bez ikakvog otiska. Ali sam ga drastično smanjio. I bio sam svjestan svojih navika i postupaka. To je poanta. Volim promatrati prirodu kao jedan organizam. Kao što imamo odgovornost brinuti se i održavati svoje tijelo, dijelimo istu odgovornost i za zemlju po kojoj hodamo. Cijela ova priča služi tome da nas podsjeti da stvari radimo više svjesno, a manje iz navike. Kao što jedan od meni najdražih citata kaže: We are the ones we’ve been waiting for. Drugim riječima, mi smo ti koji možemo promijeniti svijet. Samo što se svijet ne mijenja odjednom, nego korak po korak. A prvi korak je da mijenjamo sebe.