Odlučiti koja je od planina u Dolomitima najljepša je kao da morate odlučiti koje vam je najbolje jelo. To je nemoguć izbor. Svaki vrh je umjetničko djelo.
Ipak, jedna lokacija u Dolomitima me privlači više od ostalih. Sa strmim grebenom od 2500m i pogledom na karakteristične nazubljene vrhove, Seceda izgleda kao da je ispala iz SF filma Ridley Scotta. Ogroman kontrast pitomih planinskih pašnjaka i oštrih, nemilosrdnih stijena, nigdje nije toliko očit kao ovdje. Nije čudo da se Seceda nalazi na gotovo svakom must-see popisu Dolomita.
Zahvaljujući razvoju turizma, ovdje je svake godine sve više ljudi, što nama koji idemo u planine da pobjegnemo od gužve, čini kretanje (i uživanje u prirodi) malo izazovnijim. Lokacije poput Lago di Braies pokazuju kakav utjecaj pretjerani turizam i Instagram imaju na okoliš. To ne znači da ne možete uživati u Dolomitima bez gužve, samo morate razmišljati na način kao većina turista i onda napraviti sasvim suprotno. Naš uspon na Secedu je pokazao da se takav pristup itekako isplati.
Najbolji put do Secede
Većina ljudi za prvi dio puta koristi žičaru jer planinarska staza vodi kroz šumu i oduzme vam puno vremena i energije. Povratna karta stoji 20EUR (plus 3.5EUR za parking) i vrijedi cijeli tjedan. Ako ste ograničeni vremenom, žičara je bolji način jer vas vodi direkno na plato, 500-tinjak metara ispod vrha. Ovdje počinje najljepši dio puta koji zaista treba prehodati. Široka staza vijuga kroz zelene livade s pokojom kravom i bajtama. Ovo je apsolutni užitak za sva osjetila.
Prije nego krenemo prema vrhu, zastali smo u Rifugio Firenze da rezerviramo smještaj za noć. Naime, većina planinara dolazi i odlazi žičarom koja vozi od 8:30-17:30 što znači da bi nakon toga trebali imati Secedu samo za sebe.
Uspon do vrha traje sat-dva, ovisno o tome koliko često stajete da uživate u pogledu. Dok sjedimo pored ruba stijene i žvačemo energetske pločice, gledamo oko sebe dolinu, turiste u Lacoste tenisicama i Sassolungo u daljini. S lijeve strane se skupljaju tamni oblaci. U svega par minuta, na dolinu se spušta kišni veo i ostavlja samo vrhove obasjane suncem. Sad mi već ponestaje usporedbi s filmovima pa jednostavno maksimalno uživam u prizoru.
Ubrzo, kiša stiže i do nas. Sklonili smo se u obližnji restoran i čekamo proljepšanje vremena uz espresso. Posljednja žičara odvozi zadnjih nekoliko posjetitelja i ostavlja Secedu samo za nas. U isto vrijeme se pojavilo i sunce i priredilo nam prekrasan zalazak. U kratkom roku, vrh Secede se pretvorio iz napučene vreve prigušenih boja u blistavi, intimni pejzaž.
S blijedo rozim zrakama sunca koje se reflektiraju s obližnjih stijena, spuštamo se do Rifugio Firenze gdje smo rezervirali sobu. Plan je da dočekamo jutro na istom mjestu.
Jutro
Nakon par sati nespavanja, teškom mukom ustajemo prije 4:00 i mamurni od umora teturamo prema ulaznim vratima. Vani je tiho. Nema vjetra. Nema zvukova auta ili životinja. Dvije usamljene svjetiljke kreću se stazom ispod tisuća zvijezda.
Sami smo na vrhu. Čekamo izlazak. Krave u dolini su već budne. Zvukovi njihovih zvona probijaju se kroz plavičastu maglicu. Dok snimam sunčevu kuglu kako se provlači između vrhova Secede, svega par metara od mene, lisica neprimjetno ruši Igorov Osprey ruksak s klupe. Svim silama ga pokušava otvoriti. Primijetio sam ju tek kad sam završio sa snimanjem i krenuo prema nazad. Ustuknuo sam. I ona isto. Očekivao sam da će pobjeći. Kod nas lisice najčešće nisu toliko hrabre. Na moj pokušaj tjeranja, zurila je u mene u čudu i nakon toga odšetala niz padinu tiho kao što je i došla. Osprey je preživio bez ozljeda.
Spuštamo se. Žičara je počela s radom i turisti polako naviru. Seceda postaje onakva kakvu smo je pronašli. Glasna, s puno ljudi. Mi smo svoj doživljaj planine pospremili i prolazimo pored vikend planinara sa smješkom na licu. Znam da i oni uživaju, ali nemaju pojma što su propustili.
