Ovih dana smo svi u potrazi za istinom. Jedni broje mrtve i ranjene dok drugi traže krivce po svaku cijenu. Gomile brojeva, izvješća i analiza, svakodnevno jure kroz zrak do naših uređaja. Već dugo nismo imali tako snažnu potrebu da mediji nahrane našu glad za istinom. Ili bolje reći, verzijom istine koja nam odgovara. Onu koja potvrđuje naša uvjerenja, svjesna ili nesvjesna. U nepreglednoj šumi uvijek svježih podataka, zapakiranih u jednokratnu plastiku, teško je ne imati emotivnu reakciju, a samim tim i sagledati širi kontekst. Jedan dio nas se ljuti, drugi je u strahu, a treći možda negira promjenu. A promjena je tu. Ni ja nisam imun na to, trenutno mi samo pisanje ovog teksta podiže ljutnju, ali ne samo iz razloga koji mislite. Ljut sam jer mi situacija previše smrdi na priču iz Platonove Republike. A moj dječji dio bi htio da to nije istina. Ali što je ta istina koju svi spominjemo?

"None are more hopelessly enslaved than those who falsely believe they are free."Johann Wolfgang Von Goethe

Alegorija o špilji

Zamislite pećinu u kojoj su ljudi tako vezani da jedino što mogu vidjeti je zid ispred njih. Iza njih je vatra, a između njih i vatre prolazi staza kojom prolaznici nose razne stvari, životinje i biljke. Jedino što zarobljenici vide su sjene. Nikad nisu upoznali ništa drugo i za njih, sjene predstavljaju cijeli njihov svijet, njihovu stvarnost. Nakon nekog vremena, oni tim oblicima počnu davati imena. Jedan oblik se zove pas, drugi drvo, treći ptica. S vremenom, započinju i “igru” u kojoj predviđaju koja će se sjena sljedeća pokazati. Kad jedan od njih pogodi, ostali ga hvale i govore mu kako je pametan.

Jednom, jedan od zarobljenika se oslobodi okova i pobjegne. Izlazeći van, vidi sjajnu svjetlost. Njegove oči, priviknute na tamu to ne mogu podnijeti. Polako, on razabire sjene na tlu, ali kako se privikava na sunčevu svjetlost, počinje jasno vidjeti stvari koje bacaju sjenu. On saznaje da je ovo prava slika svijeta, a sjene su samo iluzija. Isprva mu to nema smisla, jer sjene imaju jasan oblik. Već se poželi vratiti u pećinu jer je to bio svijet koji dobro razumije, tamo je bilo sigurno. Ali tada počinje prihvaćati svoju novu stvarnost, otkriva ljepotu i smisao te shvati da je sunce izvor života. Uviđa da je njegovo viđenje stvarnosti bilo tek fragment šireg svijeta koji mu je dosad bio nevidljiv. Sjeti se svojih prijatelja u pećini i poželi im reći istinu. Međutim, kako su njegove oči sad priviknute na svjetlo, on tetura i spotiče se kroz mrak pećine. Ostalima se čini da ga je njegovo “oslobođenje” učinilo slabim i slijepim. Oni mu ne vjeruju i ismijavaju ga. Njegova istina toliko narušava istinu ostalih zarobljenika da čak planiraju ubiti svog osloboditelja.

Poanta

Postoji suvremena verzija ove priče. Obrađena je u “igranom dokumentarcu”, odnosno Matrix trilogiji i pogađa na toliko razina da ih je nemoguće sve pokriti u kratkom postu. Svi mi do neke mjere gledamo sjene, iluzije. Te sjene mogu dolaziti iz dnevnih novina i portala. Mogu biti informacije o tome što je zdrava hrana, kako iscjeliti tijelo, što trebamo raditi u životu ili kako trebamo živjeti. Mi se vežemo za njih i time im dajemo moć da odlučuju umjesto nas. One tada postaju naši lanci. Možda su ugodni lanci, ali ipak su lanci. Nama tu postaje ugodno jer se ne moramo micati. Micanje boli. Trganje lanaca boli. Zašto bi si pobogu nanosili bol? Zarobljenici u špilji su bili sretni igrajući svoju igru pogađanja sjena. Oni nisu preispitivali svoju stvarnost i nije im trebao vanjski svijet.

Kad god imamo samo jednu istinu, a sve druge potiskujemo, onda imamo problem. Na nivou društva, potiskivanje i zabranjivanje stvaraju totalitarne sustave. Autoritet koji postavlja pravila, uvijek će pokušati racionalizirati svoje odluke na više ili manje kompleksan način. Gradit će kompleksne priče i ponavljat će ih ih toliko dugo dok ih ne usvojimo kao jedinu istinu. Koliko imamo takvih priča o kojima se ne raspravlja? O okrutnom Voldemort virusu? O zabrani ljudskog kontakta? Kršćanstvu? Bogu? Slobodno nastavite niz. Neke od tih priča, toliko su stare da ne pamtimo alternativu.

Zato je važno da pogledamo u sebe. I da iskreno preispitujemo. Sebe i sustav. Da prvo istražimo koja je primarna emocija koja nam se pokušava nametnuti. Strah? Prezir? Ljutnju? Bijes? Kako to rezonira s onim što je u nama? Ako se ne posvetimo tim emocijama na način da ih osvijestimo i propustimo kroz tijelo, radimo isto ono što radi sustav koji nam ih nameće. Zatvaramo se. Za kontakt. Za promjenu. Za život u obilju. To postaje naša primarna frekvencija koja počne rezonirati s pričom izvana.

Ali u nama postoji još frekvencija. Mi posjedujemo intuitivno znanje o tome što je dobro za nas. Da bi mu mogli pristupiti, moramo maknuti fokus s mozga i uključiti ostatak tijela. A ponajviše srce. Otvorimo li se za kontakt sa sobom, otvorit ćemo kanal kojeg možda nismo ni bili svjesni. Informacije koje putuju tim kanalom, druge su frekvencije od onih koje prima naš mozak. Kad ga jednom osvijestimo, lakše ćemo vidjeti koji dio nas ima glavnu riječ. Mozak ili srce.

Na kraju dana, mozak je taj koji će napraviti plan bijega iz špilje, ali srce će mu dati znak. Ono će reći da nešto nije u redu i pokazati mu put. Ne cilj. Put. Na nama ostaje “samo” da ga čujemo.

Antun Cerovečki

Fotograf, autor i zaljubljenik u električna vozila. U potrazi za lijepim i inspirativnim mjestima. Privlače ga projekti koji se bave podizanjem svijesti i koji služe pomicanju vlastitih granica.