Mestia - Ushguli, najpopularniji trek u Gruziji

Mestia

Dok ispijamo posljednje gutljaje gruzijskog čaja, promatramo kroz prozor dječarca koji se igra oko starog vojnog kamiona. U daljini se uz padinu penju poznati srednjovjekovni tornjevi, svojevrsni zaštitni znak Svanetia. Mestia ih ima više od 40, a nastali su kao alternativa obrambenim zidinama. U raštrkanim naseljima poput ovih u Svanetiu, obrambeni zidovi nemaju puno smisla pa su se Svani opredijelili za tornjeve. Osim kao sustav za alarmiranje i obranu od osvajača, služili su i za rješavanje sporova među obiteljima, odnosno krvnu osvetu. Ako pogledate izgled prosječnog Svana iz tog doba, to i ne izgleda tako neobično.

Mestia je turističko, planinarsko i administrativno središte Svanetia. Ovdje se nalaze hoteli, dućani, pošte i banke pa čak i lokalni aerodrom. Planinari i hikeri često odabiru baš Mestiu kao početnu lokaciju treka koji vodi za Ushguli. Još iscrpljeni od prošlog dana, odlučujemo danas krenuti kasnije. Prvo ćemo razmijeniti novce i opskrbiti se namirnicama, jer ne znamo što nas čeka na putu. Guli Pass nas je dobro ogulio. Tek sad vidim koliko je bio naporan jučerašnji dan. Malo sam obeshrabren. Tek smo krenuli, imamo još 50-tak kilometara, a ja sam već slomljen. Prsti na nogama također ne izgledaju sretno. Nadam se da će se tijelo uskoro priviknuti na napore.

Prema Adishiu

Do Adishia nas dijele dva velika grebena, što znači dva polagana dana. Polako je jedini način koji trenutno mogu prakticirati. Srećom, sa svakim kilometrom postaje sve lakše, tijelo mi se ipak privikava na hodnju. Za leđima je danas izronio 4710m visok vrh Ushbe, ispod kojeg patroliraju orlovi. Nakon prvog grebena, staza se spušta prema selima. Snažno popodnevno sunce pojačava monotonost prašnjave ceste kroz sela. Odlučujemo prenoćiti u prvom mjestu. Tijekom večere smo požalili zbog te odluke. Na stolu nas je dočekao star, zauljen khachapuri i nešto crno što je očito trebalo biti meso. Nakon jednako lošeg doručka, bježimo u brdo. Jutro je prekrasno, prve zrake sunca probijaju se u dolinu. Koračamo kroz vlažnu travu i grickamo listiće mente. Mnogo krava kasnije, prilazimo kanjonu kroz koji prolazi rijeka Adischala. Adishi je ispod nas. Selo leži na strmoj padini kanjona. Poučeni prošlim iskustvom, oprezno koračamo kroz zemljana dvorišta u potrazi za smještajem dok ne čujemo glas s obližnje terase.

Adishi

Are you looking for a room? – pita nas mlada djevojka s dobrim engleskim. Ovo nam daje dobar osjećaj. Sljedeći trenutak, nalazimo se u uskoj sobici s četiri kreveta i sklepanoj od golog knaufa. Ha, dobro, barem imamo wifi. Zasad. Našem zapadnjačkom mentalitetu, ovaj okoliš izgleda potpuno devastirano. Ali to je očito samo stanje duha. Gruzijci nemaju problema s tim. Vrlo su opušteni, pristojni i susretljivi. Njima je manje važno je li knauf pregletan, može li se ugasiti svjetlo ili ispadaju li utičnice iz zida.

Tu večer s terase gledamo snažan ljetni pljusak. Slapovi i vododerine se pune vodom, a zemljani putevi među kućama, pretvaraju se u potoke. Mokri hikeri se skupljaju i začas ih je puna kuća. Iscrpljeni od sunca, nemamo što drugo raditi osim spavanja. Ujutro ionako krećemo u zoru.

Ledenjaci i snježni vrhovi

Budimo se prije zore i hitamo na doručak prije ostalih hikera. Miris vrućeg khachapuria i kajgane vodi nas do velike željezne peći u prizemlju. Hrana ovdje je zaista izvrsna i obilata. S veseljem pozdravljamo kravu u dvorištu i krećemo uz kanjon. Danas imamo neobičan zadatak. Staza nas vodi preko rijeke Adishchala koju možemo prijeći jedino pješke ili na konju. Do jučer smo računali na prvu opciju jer bi to bio najbolji način da demonstriramo svoju muževnost. Ali uzevši u obzir sinoćnji pljusak, nada u muževni prelazak se topi kao khachapuri na ljetnom suncu.

Prolazimo još krava i preskačemo potoke. Staza je poprlično mokra. Dok se približavamo prijelazu, ispred nas se otvara prekrasan pogled na nekoliko 5000m vrhova i ledenjak iz kojeg izvire Adishchala. Na prijelazu več čekaju tri niska gruzijca s konjima. Izviđamo postoji li mjesto na kojem bi ipak mogli prehodati rijeku, ali ga ne nalazimo. Obzirom na količinu elektronike koju nosimo sa sobom, odlučujemo se na manje muževnu opciju. Konj nježno korača preko rijeke sa mnom i niskim gruzijcem na leđima. Igor ima cijelog konja za sebe. Ne mogu se okrenuti da vidim kako mu ide jer me gruzijac iza mojih leđa čvrsto drži. S druge strane rijeke, čeka nas i drugačiji teren. Staza se pretvorila u blatni potok. Da stvari budu gore, gusta vegetacija isparava sinoćnji pljusak i čini uspon još težim. Jedva se probijamo. Osjećam kako mi se stopala natapaju u tenisicama.

Prije spusta za sljedeće selo, moramo svladati greben od 600m. Kako se približavamo vrhu, pogled se počinje mijenjati na bolje. Visoku travu je zamijenila livada puna rodendrona. Odjednom, ispred nas izranjaju masivni divovi Kavkaza. Zurimo bez riječi u njegove 5000m vrhove i na koži osjećamo grmljavinu iz ledenjaka. Planina je živa. Pod debelim ledenim kapama stoje ugasli vulkani. Teško nam se odvojiti od ovog prizora, ali sunce nas tjera dalje.

Put za Ushguli

Ostavljamo snježne vrhove iza sebe i spuštamo se u dolinu. Nakon par sati hoda, u daljini naziremo par kuća. To su Khalde. Ovo malo selo… zapravo, ne. Pokušajmo opet. Khalde nije selo. To je kuća. Jedna jedina kuća. Nekad je bilo selo, ali danas su to bizarne drvene ruševine. Srećom, jedina kuća nudi smještaj i hranu. Ovdje je čak i gužva. Do Ushgulia nas dijeli tek nešto više od 10km. Ovdje uzimamo taksi do Ushgulia. Posljednji dio puta nije toliko impresivan jer prolazi dolinom uz vrlo prašnjavu cestu. Ovaj put, želim stići u Ushguli dovoljno rano da mi ostane vremena (i dovoljno snage) za fotografiranje. Dosad je moja fotografska strana patila na ovom putu. Izlasci i zalasci sunca, kad najljepše svjetlo pada na krajolik, proveo sam za doručkom ili ležeći u krevetu, previše izmoren. Zato će Ushguli biti šećer na kraju.

Ushguli

Čak i u idealnim vremenskim uvjetima, do Ushgulia nije lako doći. Prašnjavu, neravnu cestu uz kanjon rijeke Inguri ispire voda. Prolazimo znak na kojem nam se gruzijsko ministarstvo prometa ispričava zbog uvjeta na cesti. Prihvaćamo ispriku. Nakon sat i pol vožnje, vozač nas ostavlja u centru mjesta. Ogledamo se oko sebe. Imam osjećaj da smo ušetali u pejzaž sa slike iz 18st. Ushguli leži u kanjonu pod planinom Shkhara (5193m), najvišeg vrha u Kavkazu i sa svih strana je okružen vrhovima. Zelene padine pod planinom su načičkane kravama. Dvjestotinjak stanovnika živi ovdje cijelu godinu. Ne mogu ni zamisliti kako izgledaju zimski uvjeti. S visinom od 2100m, Ushguli je najviše stalno nastanjeno mjesto u Europi.

Ponovo iskušavamo sreću sa slučajnim odabirom smještaja. Ovaj put smo dobro odabrali. Krevet s uzorkom snježnog leoparda pruža lijep pogled na mjesto, a na vrhu drvenih stepenica smo uspjeli uhvatiti minutu wifi-a. Nakon rane večere, izlazimo u obilazak mjesta. Ushguli polako tone u sjenu. Posljednje zrake sunca, nježno razmiču oblake da nam pokažu vrh planine. Još jednom stojimo, kao skamenjeni, pogleda uprtog u planinu. Lijepo je stajati ovdje. Neki popiju piće za put. Mi smo upili zalazak. U nosnice nam dolazi hladan noćni zrak. Spreman sam za povratak. Ali nisam gotov s Gruzijom. Tek sam počeo.